Monday, March 23, 2009

nestajanje.

bezazlen mejl, koji je samo trebao da me nasmeje, mi je jasno podcrtao. irena, nestala si.
ipak je shock kad shvatis da si nestao iz necijeg zivota, ne u fazonu ex-boyfriend. to je drugo. nesto drugacije. kad mislis da ta neka tanka nit povezuje i na te hiljade i milione metara i kilometara, a ona je pukla odavno, i tuzno landara na vetru.

ako je iko od ljudi ko ovo cita imao priliku da zivi negde dalje, da ODE, i ostavi nesto za sobom, mozda zna kako se osecam. neki ljudi odu, neki ostanu. neki se otici, neki ce se vratiti. ja sam otisla, i mislila sam da mogu da zivim dva zivota odjednom. onako simultano. da odrzavam stari i otvaram nova vrata u isto vreme. a trenutno se osecam kao da mi je sve na velikoj pauzi. ono dugme || na daljinskom. ko ima zivaca, nek procita pricu URASHIMA TARO. e tako se osecam, kao Taro.

u nasoj kuci, cesto se desavalo da treba da kupimo nesto, npr televizor. i onda naravno ne mozemo da odlucimo, ili trenutno nema dovoljno para za bas onaj koji zelimo.
i sta se onda desi - kupimo neki bzvz televizor, cisto da imamo tv. SAMO ZA SAD. "posle cemo onaj tv sto stvarno ocemo". reko bi tata.
a ja, mala pametnica (tad sam i bila kao pametna) bi rekla: " tata, ti to uvek kazes, ali mi nikad necemo kupiti bolji televizor, mrzece nas."
tako i bude. ono sto kupis, eto "samo za sad", bude ZAUVEK.
ne znam da li je PMS, ili me drmnuo onaj mejl, ali osecam se kao da trenutno zivim onaj zivot koji sam rekla sebi da cu da prozivim, dok ne odlucim koji cu zivot STVARNO. i onda cu shvatiti da sam tu i ostala.

jebote bojim se. da, bojim se, ne mogu da se smeskam i pravim da je sve u redu, kao neki. nekad to nije resenje, moram da se prodrmam. zasto mi svi kazu da imam svoj zivot, a meni deluje kao neki jako dug san. mozda serem. a mozda bi trebalo da se zapitam.
a mozda samo ne bi vise trebalo da sam ovde, ili mozda to uopste nema veze.
mozda treba da odem u tu prokletu afriku koja me zove vec godinama.
mozda prvo na kanare, afrika je blizu.

sta li treba uraditi u ovom slucaju. nastaviti da zivis svoj trenutni zivot u trenutnom okruzenju, ili pokusavati da se u isto vreme uhvatis za ono sto si mislio da si imao.
ili jednostavno neke stvari ostaju iako ih ne grabis.
napunila sam 30 godina a jos uvek ne znam mnoge stvari.
to je sigurno bilo na jednom od onih 128 neopravdanih casova koje sam propustila..

ovo je sigurno pms koji progovara kroz mene, ali moram da se zapitam.
ponedeljak je gotov.
idem da sanjam.

currently listening:

3 comments:

Anonymous said...

definitivno je PMS:) bices bolje sutra, stavri izgledaju drugacije kad je noc.......

zormic said...

...to o čemu ti govoriš ja nazivam mentalnom špagom. vrlo neudoban i bolan položaj, posle izvesnog vremena...

urashima tarō pogađa i moje stanje svesti od kada sam napustio BGD.

uvek je lepo videti novu priču na tvom blogu.

nastavi...

Anonymous said...

draga,
citam i pratim tvoj razvojni put! ne, ne poznajemo se! zz-i-v-n-i malo! pa, ako neko nece da se igra sa tobom- nista, nacices 100 drugih koji hoce i mozda ce ti biti jos bolji prijatelji od tih starih. sutra ce ti vec biti bolje!
'ajde pisi kako to je na poslu...
cmok od virtuelne 'drugarice'

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...